ljilja18 | 23 Januar, 2012 09:50
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4Mladić: Znam ko je ubio moju Anu! (AUDIO)
-General Ratko Mladić od prvog dana znao je da je njegova kćerka Ana ubijena, kao što je znao i identitet ubice – tvrdi njegov biograf Ljiljana Bulatović. Ona u razgovoru za S media portal otkriva javnosti nepoznate detalje iz života najtraženijeg haškog optuženika.
![]()
Kada je primila vest da je general Ratko Mladić uhapšen, njegov biograf Ljiljana Bulatović pomislila je da je reč o još jednoj u nizu lažnih dojava. Novinarka, koja je od 1993. godine brižljivo beležila svaki potez komandanta Vojske Republike Srpske i koja je o njemu napisala nekoliko knjiga, ni dan-danas ne može da poveruje da je čovek kojem je posvetila najveći deo svoje karijere dočekao da se nađe iza rešetaka. To je, smatra ona, "strahovita greška i izdaja vlasti koje su jedva dočekale da prekaljeni vojni general", ili kako ona kaže „General mira“, bude izručen „sudskoj klanici Srba“ - Hagu.
-Kad sam videla prve fotografije generala Mladića posle hapšenja, shvatila sam da su mnogo poradili na tome da Ratka razbole – kaže Ljiljana za S media portal.
– Stoga smatram da moraju da nam odgovore: gde su ga mučili, gde su ovako uništavali? Zašto im je bilo važno da ga javnost vidi ovako urušenog? U prvi mah sam pomislila da su uhapsili njegovog dvojnika, da su pronašli čoveka kojeg će lako naučiti šta bi trebalo da kaže. Ali, kada sam čula kako se ponašao prilikom prvog susreta sa ljudima iz Tužilaštva za ratne zločine, shvatila sam da je to ipak general Mladić. Shvatila sam to po nekim gestovima, ostale su crte njegovog prkosnog, vojničkog karaktera... Odbio je da sedne na stolicu koju su mu ponudili, bio je direktan u komunikaciji sa zamenikom tužioca Vekarićem...
„Strani novinari su ga obožavali“
Sa generalom Ratkom Mladićem sagovornica S media portala upoznala se početkom devedesetih, kada je zatražila da uradi intervju. Prethodno je prošla svojevrsnu profesionalnu proveru; „ulaznica“ za intervju bilo je potresno putovanje sa sprskim majkama čiji su sinovi vojnici zverski mučeni i ubijeni u Hrvatskoj. Bulatovićka je išla sa unesrećenim majkama na identifikaciju tela njihove dece.
„Skotovi se zaigravaju nad generalovom sudbinom“
Ljiljana Bulatović kaže da joj je u životu često bilo teško što je upoznala Ratka Mladića, jedinog ratnog komadanta VRS koji je uspeo sa narodom da stvori i odbrani Republiku Srpsku. Nije joj, poverava se, bilo teško zbog ličnog stradanja, već zbog postradanja istine koju je, tvrdi, apsolutno spoznala kada je Mladić u pitanju:
- Ali, sve vreme nosi me snaga te istine... Kada su dolazili u stan i tražili ga ovde, kada su pretili da će me uhapsiti, ja sam im svesno govorila: „Bolje ja nego on!“ Ako postoji iskonska privrženost tom čoveku, ona se slila u mojoj duši. Koliko je samo ljudi preplakalo, ozbiljnih ljudi, starih, mladih otkako je general uhapšen... Mladi sada imaju potrebu da izađu na ulicu, da ispolje bes... Najteže mi je što sada neki pokušavaju da ga ponize, da ga stave u ništavilo... Nad njim se skotovi zaigravaju, praveći se pritom da su mu bili prijatelji čak! Gaze vojničku čast i dostojanstvo...
-Došla sam u Han Pijesak sa ekipom kolega iz inostranih medija – priseća se Bulatovićka.
– General je kasnio. Kad je ušao, izvinio se što kasni, a ja sam rekla: „Nema veze, generale, čekali bismo mi Vas koliko god bude potrebno“! Potom sam ga pitala kako je. „Dobro, što ne bih bio“, odgovorio mi je pomalo reskim tonom. „Čujem da ste ranjeni, pa zato pitam“, kazala sam. General se okrenuo ka meni i oporo rekao: „Hoćeš da me pregledaš?“ Pocrvenela sam, a on je rekao: „E, vidi je! Pocrvenela! Haj’te da radimo!“
Kolege iz inostranih medija jedva su zapodenule razgovor sa komandantom VRS:
- Želja za razgovorom sa njim borila se sa strahom, ali ih je general ubrzo opustio. Posle tog susreta fotograf Džejms Avoja bio je potpuno opčinjen Mladićem. Pozdravili su se tako što mu je general poklonio svoju šapku. Avoja ju je svuda nosio i svima se hvalio od koga je dobio taj tako neobičan, jedinstven i posebno vredan poklon. Jednom prilikom je čak doveo svog sina da ga upozna sa generalom...
„Ana me je molila da je vodim na front“
Iako je čitav život generala Mladića obavijen velom tajne, najveću misteriju predstavlja velika porodična tragedija – smrt kćerke Ane, apsolventa Medicinskog fakulteta. Prema zvaničnoj verziji, kćerka jedinica generala Mladića izvršila je samoubistvo pucajući sebi u slepoočnicu iz očevog pištolja.
U lokvi krvi pronašli su je brat Darko i majka Bosa.
Njen otac je, pak, od prvog dana ove tragedije ispovedio svom biografiju da je Ana – ubijena!
-Anin odlazak na apsolventsku ekskurziju u Moskvu početkom marta 1994. mnogo toga je promenio – navodi Bulatovićka. – General mi je pričao da se „sve dešavalo vrlo čudno“. Rekao mi je: „Prvi put su njih dve (Ana i Bosa – prim. aut.) odlučile nešto, a da me nisu ni pitale. Samo su mi saopštile da će Ana ići u Moskvu. Otišla je, i kad se vratila, žalila se Bosi da je mnogo boli glava. Onda sam ja u drugoj polovini marta došao iz Han Pijeska na kratko u Beograd, poslom. Proveo sam nekoliko sati sa porodicom, uveče smo igrali ’podmornice’, i Ana je govorila kako će me pobediti. I zaista me je pobeđivala, mene, ratnog generala... Ujutru mi se poverila da neće izaći na ispit, jer ’ništa ne zna’. Uzeo sam knjigu, propitivao je... Znala je svaki odgovor, ali čim sam zaklopio korice knjige, kazala mi je: ’Eto vidiš da ništa ne znam! Mnogo me boli glava... Neću izaći na ispit, hoću sa tobom na front!’ Nisam se složio sa tim, a ona me je tako molila, neumorno... Nisam popustio. Rekao sam joj, hajde završi taj fakultet, pa dođi, trebaće nam pomoć lekara. I otišao sam nazad, kod vojske i naroda...
Get the Flash Player to see this player.
Predosetio kćerkinu smrt
Idućeg dana, tačno u pet sati izjutra, general Mladić je, kako je svedočio svom biografu, kao oparen skočio iz kreveta. Podelio je sa Bulatovićkom najstrašnije osećanje - „kao da mu je neko srce iščupao“.
- Rekao sam vojniku koji je bio pored mene: „Negde se nešto strašno desilo, zovi sve položaje!“ Zove, svuda je sve pod kontrolom. Popio sam čašu vode i vratio se u krevet, kad je zazvonio telefon. Bosa vrišti, Darko iza nje jedva govori „Seka... Mrtva...“ Kažem, ne dirajte je, ne pomerajte je...
Ratni general koji se borio za mir
S ljubavlju i privrženošću sestre, biograf generala ističe:
- General Mladić je naša čast, svako njegovo delo je čast srpskog naroda! Ako postoji dostojanstvo, onda je to dostojanstvo generala Mladića i pred neprijateljima i pred narodom. Ne znam slučaj u istoriji ijednog vojskovođe koji se borio da zavlada mir, da prestane rat. General Mladić se sve vreme sporio sa političarima da ne bude rata. Zamislite to: ratni general koji se bori za mir! Nađite još jednog takvog... Nema ih!
Ovu priču Ljiljana Bulatović čula je posle sedmodnevnog pomena Ani Mladić, u njenoj sobi u stanu Mladićevih na Banovom brdu. Glas joj drhti dok se naglas priseća tih teških momenata:
- Bilo ga je strašno slušati... Tvrdio je da njegova Ana nikada ne bi podigla ruku na sebe, posebno ne bi oduzela sebi život iz pištolja koji je njen otac dobio kao najbolji student na Vojnoj akademiji. Otkrio je da je porodični dogovor bio da se iz tog pištolja oglašava rođenje svih Mladića... Prisećao se kako mu je Ana rekla da će, kad se bude udala, zadržati prezime Mladić da bi se i rođenje njene dece proslavljalo hicima iz tog pištolja... Gledajući ga, činilo mi se kao da se pretvorio u neku crnu gromadu, i svakog trenutka sam očekivala da grunu suze iz njega. Kad sam ga videla takvog, rekla sam: „Ja ne mogu više, ja moram da plačem“, a on mi je uzvratio: „Plači, plači ti, da mi bude lakše“. Potom je prozborio: „Ljiljo, ja znam da je moja Ana ubijena! I znam čoveka koji ju je ubio, a znaš ga i ti, i baš zato što ga znaš, neću ti reći ko je. Ja znam i zašto su je ubili. Braća Srbi su to! Ali, ja ću sa njim sam da završim“...
Ubica bio u kući!
Bulatovićka otkriva za sada nepoznati detalj koji bi mogao da razreši ko je počinio zločin nad Anom Mladić:
- General mi je rekao: „Bio mi je jedan čovek u kući... Govorio je kako smo skladna porodica, kako smo harmonični, kako se volimo i poštujemo. Bilo mi je čudno što tako govori. Pobogu, pa ko će koga voleti, ceniti i poštovati ako ne muž ženu, žena muža, deca roditelje, roditelji decu?! Onda me je taj čovek pitao koga više volim, Darka ili Anu. Pitao sam ga kako ću decu deliti?! Insistirao je. Rekoh mu, Ana je žensko, nekako mi se pod srce zavukla... Tad je izašao iz kuće... Ubrzo zatim desila se Anina apsolventska ekskurzija, pa te čudne glavobolje i to njeno insistiranje da krene sa mnom na front...“
Ratko Mladić: Biografija generala (VIDEO)
Strazbur čuva Mladića od Haga!
Mladić ide na ćerkin grob? (FOTO, VIDEO)
Sagovornica S media portala otkriva kako joj je tokom tog razgovora general Mladić pružio nekoliko fotografija, napravljenih u Moskvi.
- Na njima Ana, vesela i raspoložena. Pokraj nje sedi neki nepoznati sedi čovek. Ratko me pita znam li tog čoveka. Odgovaram da ne znam, jer ne vidim dobro lik, ali možda bih i mogla da se setim ko je... Tri dana kasnije, general se vratio na front, u Goražde. Dok se po Beogradu pričalo kako leži na Vojno-medicinskoj akademiji gde se leči posle tragedije koja ga je zadesila zbog Ane, on je bio na zadatku, sa svojim vojnicima...
„Stradaću od srpske ruke, kao i moja kćerka!“
Na Sanskoj skupštini general Ratko Mladić otkrio je strašnu istinu - da zna da su mu Srbi ubili kćerku. Ljiljana Bulatović u knjizi „Raport komandantu“ prenosi delić tog govora:
„Svaku aferu u koju je umešan Ratko Mladić postavite na Skupštinu, i ako za srpsko jedinstvo treba moja glava i moja smrt – izvolite! Ovde sam spreman dati i život, a siguran sam, kao što sam to rekao i na osnivačkoj skupštini 12. maja 1992. godine da neću stradati (kao što ni moje dete nije stradalo) od ustaške, već od srpske ruke! Spreman sam da se borim za svoj obraz i za svoj narod, makar milion života izgubio!“
Na pitanje da li se posle Anine smrti general Mladić promenio, da li je, kao što bi bilo prirodno postao okrutan, bezosećajan i surov, Ljiljana kaže:
-Svi su tražili u njemu promenu, jer je bilo prirodno posle toga da će se promeniti. General Mladić je posle Anine smrti u određenim trenucima postao samo osetljiviji, ranjiviji... On je inače osetljiv čovek, njemu su suze dolazile na svaku nesreću koju narod doživljava. Patio je sa narodom... Ne znam nikoga ko je više patio i ko je tako silno pripadao svom narodu kao general Mladić. On se posle Anine smrti promenio samo utoliko što je postao obaziriviji prema takozvanim prijateljima, žešći prema neprijateljima i nesrećniji prema svakoj nevolji koja se dešavala srpskim majkama, toj deci kako je on zvao svoje vojnike... A ljudi... Ljudi su ga videli onako kako su želeli da ga vide. Ne postoji njegova naredba ni pre ni posle Anine smrti: „Ubij!“ A mnogi su možda baš to hteli da čuju od njega... Nisu dočekali! I neće!
S media
Foto: Arhiva Ljiljane Bulatović
ЉИЉАНА БУЛАТОВИЋ – МЕДИЋ
Лауреат је награде Савеза писаца Русије ИМПЕРСКА КУЛТУРА у категорији ЗА СЛОВЕНСКО БРАТСТВО, 2009. године – за храброст, верност и постојаност у служењу јединству православних народа.
Лауреат је ДИПЛОМЕ ЗЛАТНИ ВИТЕЗ, на Првом Словенском форуму уметности Првог Славенског књижевног форума 2010. године, за допринос развитку књижевности и јединству словенских народа – за књигу РАПОРТ КОМАНДАНТУ.
Рођена је (Дрљевић) 1940. у Томашеву, Црна Гора. Школовала се у Београду и Књажевцу, дипломирала на одсеку опште књижевности на Филолошком факултету Београдског универзитета. Живи у Београду.
Члан је Савеза писаца Русије.
Члан је Удружења књижевника Србије, почасни члан Удружења писаца ''Десанка Максимовић'' у Торонту, члан Удружења књижевника ''Поета'' и Удружења новинара Србије.
Један је од оснивача и члан Међународног одбора за истину о др Радовану Караџићу.
Председник је Скупштине Хуманитарне организације ''Браниоци отаџбине'', почасни је члан Борачке организације Сребреница.
Од 1960. до 1975. бавила се професионално политиком и била на високим политичким републичким и југословенским функцијама у Београду и Титограду. Својом вољом напустила је политику и посветила се углавном истраживачком новинарству, публицистици, историјској литератури, бавећи се брањеним и за постојеће режиме непријатним темама.
Од 1975. била је новинар - уредник у Документарној редакцији ТВ Београд, новинар београдског дневног листа ''Експрес Политика'', главни и одговорни уредник магазина за друштвена питања ''Политикин Свет'' (смењена од стране тзв. демократских снага 1991. године), потом била новинар ''Илустроване Политике'', дописник московског недељника ''Обшћаја газета''.
У пензији је (од 1999. год.), између нових књига, пише за београдске листове и часописе: ''Гром'', ''Сведок'', ''Ревија 92'', ''Печат'', ''Правда'' , ''Вечерње новости'', многе руске сајтове фондск.ру, рускаја.линија, руск.ру.
Члан је Издавачког савета Часописа савеза Писаца Русије РОДНАЈА ЛАДОГА (Петроград).
Осим бројних ауторских и значајних фељтона, аутор је седамнаест књига, углавном књижевне публицистике: ''Била једном чета девојачка''(1985.), ''Призренски процес'' (1987.), ''Смрт је њихов занат – документи усташког тероризма''(1993.), ''Исповести'' (1995.), ''Генерал Младић'' (од 1996. – шест издања), ''Косово, не дам те забораву'' (1999.), ''Записи из пожара'' (поезија, 2000.), ''Радован'' (од 2002. - три издања), ''Завет мајке Радована Караџића'' (2003. два издања), ''Ламент над Косовом'' (2004.), ''Зар је злочин бранити отаџбину'' (2005.), ''Истинита Сребреница'' (2005. - два издања), ''Ореол или омча за Ратка Младића'' (2006.), ''Српске мученице Сребренице'' (2007.) ''Крици и опомена – страдање Срба у Насеровим логорима'' (2008.), ''Рапорт команданту – посвећена генералу Младићу'' (2009. и 2010.) и на енглеском језику скраћено издање ''О генералу Младићу и рату у Босни и Херцеговини''.
Уредник је (заједно са др Алексом Ђилас) посебно значајне књиге ''Српско питање'' (1991.), која је окупила на ту тему елитне српске интелектуалце.
Књига ''Генерал Младић'' објављена је на руском језику у Москви 1998. године.
Као члан ХО ''Браниоци отаџбине 1998/99'' током 2003. и 2004. године организовала је и водила протестне трибине по читавој Србији, под именом ''Зар је злочин бранити отаџбину'', посвећене одбрани од хашке оптужнице команданата и припадника Приштинског корпуса Војске Србије и Црне Горе. На трибинама у Лесковцу, Бабушници, Краљеву, Врбасу, Чачку, Косовској Митровици и Београду, уз војнике, официре, родитеље страдалих војника, говорили су и такви ауторитети правних наука, као што су проф др Смиља Аврамов и академик Коста Чавошки.
Као борац за очување достојанства српског народа кроз неговање документарне истине о савременој историји, о истинитим ратним и послератним догађајима у Сребреници, на основу вишегодишњих истраживања, Љиљана Булатовић је говорила на многим трибинама и научним скуповима у Сребреници, Новом Саду, Суботици, Београду, Москви, Подгорици и др. За ширу јавност њено најзапаженије излагање било је јула 2005. године на трибини посвећеној десетогодишњице ослобођења Сребренице, на Правном факултету у Београду, у организацији НВО Номоканон, али и на Конференцији о ''Страдању Срба у бирчанском крају – злочину без казне'', у Сребреници 27.октобра 2006. године.
Од 1991. године не припада ниједној странци, нити партији.
Редовно је учествовала на научним скуповима Српске радикалне странке ''Војислав Шешељ'' у Београду и Новом Саду против постојања и деловања хашког трибунала и на посебној трибини ''Истина о Сребреници'' у Београду.
Љиљана Булатовић је имала излагање и на међународном научном скупу у Москви ''Деловање хашког трибунала – садржај, резултати, ефективност'', у организацији Центра за изучавање савремене балканске кризе у Институту за словенске науке Руске академије наука и НВО ''Историјски пројекат Сребреница'', 22 и 23. априла 2009. године.
Адреса:
11000 Београд, ул. Милоша Савковића 11.
e-meil: likid@eunet.rs
| « | Januar 2012 | » | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||